Vestice

Malo mesto za beg od stvarnosti

dusan radovic

Ne dešava se tako retko da čujemo kako je decu nemoguće odvojiti od telefona, igrica, modernih tehnologija i naterati ih da pročitaju neku knjigu, ali…kroz razgovor sa našom sagovornicom, videćete da to nije uvek nepisano pravilo.

Natalija Đurić, bibliotekarka u osnovnoj školi “Dušan Radović” u Boru, otkriva nam na koje sve načine možemo motivisati mališane da se vrate knjizi, ali i kako je to kada se neko pronađe u svom poslu i obavlja ga sa zadovoljstvom.

“Čitalići” je međuškolski obrazovno – vaspitni projekat koji je započela grupa entuzijasta, nastavnika iz Aleksinca. Njime se podrazumeva kritičko čitanje, dakle, ne samo puko čitanje knjiga, nego baš analiza dela i razumevanje teksta, a samim tim i bogaćenje fonda reči. To umnogome doprinosi i učenju. Ako naučimo tako da razmišljamo i da čitamo, onda ćemo nekad, nadam se (smeh), početi da učimo funkcionalnije, a ne napamet. Ovaj projekat ima toliko dobrobiti za decu da eto…nadamo se da ćemo sigurno to da ostvarimo. To je zajednička misija kojom mi u stvari želimo da knjigu vratimo deci. Zna se da su sve te informacione tehnologije u prednosti i da one mnogo okupiraju, ali isto tako je dobro što ipak ima dece koja vole da čitaju. “Čitalići“ postoje nekih desetak godina. Mi smo u projektu četiri godine. Ove godine je četvrta. Održavaju se svake godine, a ovogodišnja tema je “Jedini način da imaš prijatelja jeste biti prijatelj”.

Projekat je na taj način osmišljen da ima nekoliko kategorija u kojima bi deca mogla da pokažu svoja umeća.

Sastoji se od pet kategorija:

  1. Vođenje dnevnika – ova kategorija je posebno pogodna za kreativce. Oni na osnovu spiska knjiga koje dobiju imaju zadatak da napišu dnevnik. Iako imaju svog mentora prilikom izrade zadatka, deca imaju potpunu slobodu. Oni su ti koji odlučuju kako će to izgledati i šta će sa tim uraditi. Budući da im je pušteno mašti na volju, izradili su najrazličitije dnevnike sa kojima mogu na kraju da se takmiče jer je ovo takmičarska kategorija. Ali…to nije najklasičnije takmičenje, već je to osmišljeno kao smotra “Čitalića” gde se okupljaju đaci, nastavnici, bibliotekari… Tu su naravno i poznati pesnici koji predstavljaju ambasadore. Oni su ti koji dodeljuju nagrade i drže radonice na završnoj smotri u Aleksincu. Tu škola takođe dobija priliku da organizuje završnu smotru u svom matičnom mestu i svake godine je to činila, međutim zbog novonastale situacije to nije izvodljivo, pa se došlo na ideju da počne da se radi sa digitalnim materijalnom.
  1. “Klikeraši” – spadaju takođe u takmičarsku kategoriju. Ono što je zanimljivo kod ove kategorije je to što deca od prvog do osmog razreda rade testove koji svojim sastavom jako podsećaju na završni test. Deca na ovaj način od malih nogu uče kako bi trebalo da razmišljaju, odgovaraju na postavljena pitanja i da, kada se približava mala matura, to ne bude preveliki stres za njih. Njima to itekako znači. Po rečima naše sagovornice, ti krajnji testovi su bolji kod onih koji su učestvovali u ovakvim radionicama.

Ove godine ima više prijavljenih “Klikeraša”, pa nadamo se da sam ih ubedila sa to nije sad puko takmičenje, nego da jednostavno moraju da se oprobaju u tome, da će im biti od koristi. Ne mogu svi da pobeđuju. To mi je bitno. Pored tih koji su stvarno napredni, koji stvarno čitaju i ovi drugi mogu da vide gde su i koliko im još fali, da mogu sebe da preispitaju. Oni se u stvari plaše šta ih očekuje. Kroz sve ovo se mi učimo, takođe. Nastavnici, roditelji moraju da uče od dece u stvari. Ako neko dete nije tako glasno i bučno, ako nije ambiciozno previše, nego je zatvorenije, to ne znači da je lošije, ali još uvek vlada takvo mišljenje da je onaj koji je bučan najpametniji, a to uopšte nije tako. E sad…takvo mišljenje mora da se razbije.

  1. Fejsbuk izazov – radionica koja se posebno dobro pokazala prošle godine u vreme početka pandemije.

Prošle godine se priključilo više od desetoro učenika, a njih deset je dobilo nagrade. Preko Fejsbuka u onoj teškoj situaciji, deca su stvarno čekala da im nešto novo skrene pažnju.

  1. “Vesnici” –  časopis sa kojim je škola dobila prvu nagradu. Sastoji se takođe od dečjih radova.
  1. Digitalni “Čitalići”  –  jedna šestakinja je izradila film o knjizi “Leto kada sam naučila da letim” Jasminke Petrović. Sa tim radom mogu da konkurišu na digitalnim “Čitalićima”. Pored toga, oni su takođe planirali da organizuju i neku onlajn debatu kako bi naučili decu šta je zdrava rasprava, kako se pritom razmišlja i izražava tokom debatovanja.

Pored svih ovih radionica u sklopu “Čitalića”, postoje i mnoge druge školske radionice poput “Družine književnih junaka, “Spomenar jedne književne družine”, “Poklon prijateljstva najboljih prijatelja iz odabrane knjige”, “Predstavljamo družinu odabrane knjige” i slično. Neke od njih su se već održale, a neke tek treba da budu održane. Niži razredi tu na najraznovrsnije načine mogu da predstave junake iz datih knjiga, gde oni pričaju o pročitanom, prave panoe, stripove, glume…To je ono što im se jako dopada.

Bila je organizovana i lutkarska predstava po knjizi zavičajnog pisca „Papalopudanci“, gde su deca predstavljala svoje strahove.

Jedan od Papalopudanaca – privatna arhiva

Radionica koja je takođe značajna i koju deca vole je i psihološka radionica koja se radi na osnovu knjige “Dečja duša”.  Tu deca zajedno tumače pisma koja se nalaze u knjizi, daju savete i nakon toga oni anonimno sastavljaju svoje probleme koje tumači neka od sledećih grupa koja tu dolazi, ali isto tako ta anonimna pisma oni šalju svom psihologu. Tradicinalno se održava svake godine.

Ovakav način rada sa njima im posebno prija i rado dolaze i iznose svoje probleme, što je jako korisno jer se akcenat baca na “mentalnu higijenu” još u najranijem dobu. To će im u budućnosti biti od velike koristi jer postepeno i na vreme uče kako da se izbore sa nesporazumima, kako da se postave u takavim situacijama, kako treba pričati i iznositi svoje probleme.

To je recimo redovna radionica koja je ušla u tradiciju… Stalno to radimo sa decom, svake godine je ponavljamo. Stvarno se dosta otvaraju i vole da pričaju o tome i o svojim problemima, pa smo radili i tribine koje su se ticale problema u porodici. Zavisi kako nam Dečja nedelja zada temu, po tome radimo. Oni nam u stvari i daju uvek neke ideje šta bismo mogli na tribini, tako da smo mi do sada radili i o porodicama, problemima u školi, vršnjačkom nasilju. Imamo knjige koje se baš tiču siledžija, klanova, lažnjaka. Sve je to njima privlačno i onda se oni na osnovu tih knjiga otvaraju. Oni dođu i pričaju o tim knjigama. Dakle, u tim knjigama je ponuđeno sve, da se testiraju i sve i svašta. Ta literatura današnja, ta neka popularna psihologija je vrlo lepo smišljena i oni to vole.

Na sličan način rade i radionice na kojima rešavaju konfliktne situacije koju rešavaju i na osnovu toga, po svom slobodnom izboru, to predstavljaju služeći se svojom kreativnošću.

Od prošle godine se počelo i sa izradom elektronskog časopisa u koji bibliotekar i nastavnici stavljaju sve te materijale učenika, fotografije, radove koji predstavljaju jedan letopis za tu godinu. Ove godine su tu digitalne bajke i priče.

Iz svega priloženog vidimo da je zainteresovanost kod dece velika i da postoji širok spektar radionica gde oni mogu da se ispolje.

Deca prvo u biblioteku i dođu sa namerom da pobegnu od svih dosadnih školskih obaveza, ocenjivanja, propitivanja, problema koji ih muče, a to mesto im nekako i predstavlja neki mali “beg od stvarnosti”, gde se osećaju lepo i bezbrižno. Tu dobiju veliku volju i želju da rade, a još ako im se da potpuna sloboda pri stvaranju i podstaknu se na maštovitost, spremni su da pokažu mnogo. Oni jednostavno to traže, potreban im je ovakav način rada, a Natalija nam je na pravi način pokazala kako se to radi. Pokazala nam je da posao mora da se radi svim srcem i da su onda neizostavni rezultati. Da ako se samo malo odrasla osoba poigra sa decom, može dobiti čak i duplo više, nego što je uložila u njih.

Po svim dostignućima ovih učenika, zaključujemo da su i oni privoleli nju, i da im u potpunosti odgovara njen pristup i način rada. Dakle, oni koji rade sa njima treba da budu njihovi pokretači, da im se “nađu”, usmere ih na pravi put i sebi postave cilj da im svakog dana izmame osmeh na lice. Takvi ljudi, koji su predani svom poslu i koji ga rade sa uživanjem, najviše se pamte.

Zato, neka nam ovo ostane kao primer kako treba raditi sa “malim ljudima”, jer…isplatiće se.

Realated Posts

ZOO VRT Bor proslavio OSMI ROĐENDAN

Brate

Košarkaški vikend – Boranke pobedom zadržale 2. mesto

Brate

Korišćenje mobilnog telefona utiče na vozača kao da je pod dejstvom alkohola ili droge

Brate

Ostavi komentar